Voditi uredan i uspješan život u ovo izazovno vrijeme svjetske pandemije i potresa u Zagrebu, nije nimalo lako. Evo kako u tome uspijeva Ivana, mlada djevojka koja je tek počela samostalno živjeti.

Po završetku srednje škole Ivana je iz SOS Zajednice mladih preselila u stan. ‘Često sam razmišljala kako će izgledati kada budem sama živjela i odlučivala o mnogočemu. U Zajednici mladih uvijek su tu za nas bili odgajatelji koji su nas usmjeravali. Use­ljenje u stan bio je veliki korak za mene. Veselila sam se samostalnu životu, iako mi je jako nedostajala Zajednica’, kaže Ivana kojoj je najteže bilo naviknuti se na tišinu.
‘Prije je oko mene bilo bučno, uvijek se netko smijao i zezao druge ukućane, netko je stalno pjevao, netko se ponekad svađao, a sada toga nema. Srećom kraj sebe imam cimericu i jako dobru prijateljicu. Također, moja braća i sestra pomažu mi da se nikada ne osjećam usamljeno’.
Kako kaže Ivana, ubrzo je shvatila da samostalni život sa sobom nosi puno odgovornosti i obveza, koje je objeruč­ke preuzela na sebe. Uz posao i plaćanje računa naučila je cijeniti svaki savjet odgajitelja i biti im zahvalna na svemu što su je naučili. Nažalost, sklad samo­stalnog života narušile su neke ne baš sretne okolnosti.

‘Koronavirus me u početku nije pretje­rano zanimao jer sam vjerovala da je to samo obična gripa. Mislila sam kako je daleko od nas i da vjerojatno neće nikada stići do Hrvatske. ‘Daleko je Kina’- govorila sam si. Međutim, kako se virus nije zaustavljao, počeo me hvatati strah’, kaže nam Ivana koja sada život vodi po preporukama stručnjaka.
‘Uvijek sa sobom nosim dezinfekcijsko sredstvo, sve u stanu dezinficiram, posebno kad pripremam hranu. Kada sam putovala autobusom koristila sam šal kao zaštitu, dok smo na poslu dobili maske i rukavice. Gledala sam kako ljudi kupuju zalihe hrane, pa sam i ja isto postupila. Još uvijek na neki način ne shvaćam što se događa, ali znam da je strah pravi. Više se ne krećem po Zagrebu kao inače. Vrijeme provodim u stanu, čitam vijesti i časopise na internetu, razgovaram s roditeljima, braćom i sestrom. Strah me da se ne zaraze. Voljela bih da se mogu s njima družiti i da ih mogu zagrliti. No, sada je bitno da su oni doma, na sigur­nom i da nisu bolesni. Nadam se da će brzo pronaći lijek’.

Pored koronavirus krize koja trese cijeli svijet, na ovu 19-godišnjakinju traga je ostavio i potres koji je 22. ožujka pogodio Zagreb. U to rano nedjeljno jutro, Ivana je, kao i većina građana ,spavala.
‘Iskočila sam iz kreveta. Cijeli se stan tre­sao. Moja je prva pomisao bila da sanjam, i to jako ružan san. Bila sam sama u stanu. Jako sam se uplašila kad sam shvatila da je potres. Čekala sam da se malo smiri, brzo uzela jaknu i istrčala iz stana. Jurila sam po stepenicama i izašla iz zgrade. Ugledala sam svoje sustanare koji su bili uplašeni i zbunjeni kao i ja. Nazvala sam mamu. Dok me ona tješila ja sam samo razmišljala o tome hoće li se dogoditi još koji potres, jesam li sigurna tu vani. Bilo mi je jako hladno. Nisam mogla vjerovati da nam se to baš sada dogodilo, u vrijeme koronavirusa. Držala sam razmak od metar i pol’ od osta­lih sustanara, iako sam željela da me netko zagrli, da se osjećam sigurnije’, prisjeća se Ivana koja je tu groznu nedjelju uspjela prebroditi uz podršku svoje sestre.
Mlada, odgovorna i pametna Ivana se iz dana u dan uspješno bori s novim načinom života i jedino što želi jest svoj stari život natrag.