U sklopu Međunarodnog dana mladih u alternativnoj skrbi, kojeg obilježavamo 17. veljače, razgovarali smo s Gabrielom (18), mladom osobom koja je s navršenih pet godina svoje odrastanje nastavila u SOS Dječjem selu Lekenik.

Nakon što je završila srednju Prehrambeno-tehnološku školu, odlučila je promijeniti zanimanje i okušati se šminkanju. Ovo ljeto izlazi iz SOS Zajednice mladih, kreće u novi korak svog života i nastavlja s ostvarivanjem snova. Vrlo nam je otvoreno pričala o svom odrastanju te svojim ciljevima u životu, dok smo mi s oduševljenjem slušali.

Što te ponukalo da postaneš vizažistica? 
Srednju škola odabrala sam u osmom razredu osnovne škole. Smatram da tad nisam bila dovoljno zrela da odlučim čime se želim baviti u životu. Kroz srednju školu sam shvatila da me zanima nešto posve drugačije – šminkanje. Da sam prije bila pametnija, upisala bih srednju školu za kozmetičarke. Ipak i dalje stignem sve naučiti, te trenutno polažem tečaj za vizažista. 

Kako financiraš tečaj? 
Prvi dio tečaja završila sam uz financijsku potporu Zajednice mladih i ženske Udruge Inner Wheel Zagreb – Gradec, koji se zalažu za važnost ulaganja u obrazovanje i edukaciju mladih žena. Moja ih je priča inspirirala. Trenutno sama plaćam ostatak od plaće koju zaradim u kinu. 

Kako stigneš uskladiti sve obveze? 
Pa iskreno, jedva. Tijekom tjedna nemam puno slobodnog vremena jer se rano ustajem za tečaj, a popodne radim u kinu. Krajem tjedna imam nešto više vremena. No možda se svega nekoliko puta dogodilo da nešto ne stignem. 

Očito je da imaš dobro razvijene radne navike.  
Pa trudim se, oduvijek sam imala snagu volje i bila uporna, a posebno sada kad si sama plaćam tečaj i jer se time želim baviti u životu. Također, ove godine izlazim iz Zajednice mladih, stoga je bolje da sam spremna zavući rukave i priuštiti si život kakav želim. 

Prije Zajednice mladih, živjela si u SOS Dječjem selu u Lekeniku, reci nam nešto o svom djetinjstvu tamo.  
U SOS Dječje selo Lekenik stigla sam s pet godina, gdje sam bila u SOS kući tete Božene. U kući nas je bilo troje, među kojima je bila i moja sestra Lorena. Jako sam se dobro tamo osjećala i definitivno sam imala lijepo djetinjstvo. Stalno smo se igrali skrivača, polupanih lončića i sličnih igara. Teta Božena mi je bila jako draga i mislim da me jako dobro odgojila. 
  
Kako je, u tvom slučaju, izgledao prijelaz iz SOS Dječjeg sela u SOS Zajednicu mladih? 
Došla sam u Zajednicu mladih s 15 godina i iskreno, bilo me strah – bojala sam se novih odgovornosti i toga da ću morati više razmišljati sama za sebe. Kad sam došla brzo sam se snašla, voljela sam ljude u srednjoj školi, kao i život u Zagrebu. No, sad me strah izlaska iz Zajednice mladih. Ovdje sam uvijek imala odgajateljicu Sandru bez koje možda ne bih bila tu gdje jesam. Toliko mi je puta pomogla i vratila me na pravi put, ako bih krenula skretati s istog. Jako bih voljela da i dalje ostane uz mene. Ipak, imam puno vjere u sebe, tako da je to neki dobroćudan strah – više nervoza. 

Kad se osvrneš, koje je tvoje mišljenje o svom djetinjstvu? 
Mislim da sam imala prelijepo djetinjstvo i jako sam zahvalna na pažnji koja mi je pružena od ljudi kojima je stalo do mene. Čak mi je drago što sam stigla u SOS Dječje selo, jer mislim da sam spašena od života kojeg sam mogla imati. 

Reci nam više o svom srednjoškolskom životu – kako su se odnosili prema tebi, jesi li se susrela s predrasudama? 
U srednjoj školi sam imala samo pozitivna iskustva i jako sam voljela svoj razred. Nakon što su vršnjaci čuli da sam odrasla u SOS Dječjem selu, bili su iznenađeni time koliko sam pametna i uredna. Stoga, ako su predrasude i postojale, ja sam ih razbila. Profesori se prema meni nisu odnosili nikako drugačije, ako išta, imala sam s njima bolji odnos nego drugi vršnjaci. Imala sam super odnos sa svojom razrednicom, s kojom sam mogla pričati kao s prijateljicom i to ne samo o školi, nego i o životu izvan škole.
 
Je li tvoje odrastanje u Dječjem selu tema o kojoj teže pričaš ili si otvorena po tom pitanju? 
Otvorena sam razgovarati o tome, imala sam djetinjstvo puno igre i bila sam okružena ljudima kojima je stalo do mene i koji su se brinuli o meni. Rekla bih da sam imala djetinjstvo bolje od puno svojih vršnjaka iz škole. Da nisam došla u Dječje selo, ne znam gdje bih danas bila. Možda ne bih završila školu ni bila tu gdje sam sad, a pošto sam sretna s tim gdje sam sad, smatram da se nemam čega sramiti.
 
Imaš li kakvih planova za budućnost kad izađeš iz Zajednice mladih? 
Što se posla tiče, jednog dana bi voljela otvoriti svoj salon za šminkanje, no za to je potrebno puno truda. Za početak bih se voljela zaposliti u nekom salonu gdje bih stekla praksu, koja mi je neophodna jer je puno teže šminkati druge ljude nego sebe. Osim toga, voljela bih putovati i položiti vozački ispit.
 
Rijetko nam što razvuče osmijeh na lice kao kad vidimo da djeca iz SOS Dječjih sela odrastu u perspektivne i dobre osobe kao što je Gabriela.